15 savjeta trenerima na natjecanju

„Najbolji si, pobjedit ćeš. Igraj za inat, ovaj puta ga dobivaš! Samo pazi na 1)…, 2)…, 3)… I nikako ne zaboravi 4)… i 5)… Jel’ se osjećaš spremno? Ajde ajde, možeš ti to, samo se opusti! Jesi se opustio, ha? Ajde sad!“

„Coaching is the universal language of change and learning.“

Odnos sportaša i trenera

Komunukacijske vještine pokazuju se sve važnijim u provođenju trenažnog procesa jer o njihovoj efikasnosti ovisi brzina usvajanja novih motoričkih vještina sportaša.

Kvalitetno praćenje uputa, postavljanje ciljeva na treningu i natjecanju, ali i prevencija sukoba unutar tima uvelike ovisi o načinu komunikacije te odnosu trenera i sportaša.

Nedavno je ustanovljeno da je za razvijanje mentalne čvrstoće sportaša jedan od važnih faktora upravo odnos između trenera i sportaša, te je stoga u njega vrijedno ulagati.

Dakako, komunikacija je nešto što se uči i stječe iskustvom, neki treneri su prirodno bolji u njoj, a neki još uvijek traže svoj najbolji način. Posebno krucijalne situacije mogu biti na natjecanjima jer je tada fokus sportaša suženiji, nema prilike za toliko zaustavljanja igre, široke analize i ispravljanja. Upravo komunikacija na natjecanjima je nešto na čemu većina trenera može poraditi.

Savjeti trenerima na natjecanju:

  1. Postavite zajednički cilj (cijelog tima), kojem će svi zajedno stremiti u utakmici. Cjelina je uvijek jača od pojedinca.
  2. Osim zajedničkih podijelite i individualne zadatke. Time smanjujete opterećenje igrača s previše informacija te pojednostavljujete ispunjavanje grupnog cilja.
  3. Fokus neka bude na onome što želite postići, a ne što želite izbjeći. Mozak prihvaća informacije po principu slike ili predodžbe, a u stresnoj situaciji može eliminirati negaciju i tada ostaje upravo ono što smo htjeli izbjeći (primjer reklame: „Nemoj misliti na torticu“).
  4. Dajte malo uputa, maksimalno 2-3 jer je fokus sportaša veoma sužen u situaciji natjecanja.
  5. Ukoliko dajete kritiku, tada koristite sendvič metodu (dobro-loše-dobro), služi za osnaživanje igrača, posebno u mlađim kategorijama.
  6. Izbjegavati lažna ohrabrivanja („Ti si najbolji, Pobjediti ćeš…“) – može biti totalno suprotno od onoga u što sportaš vjeruje. Radije se usmjerite na angažman sportaša.
  7. Neposredno prije natjecanja izbjegavajte bilo kakva pitanja o formi i rezultatima. To je sad apsolutno nebitno i suvišno. Čak i da se sportaš osjeća odlično, može krenuti razmišljati o nečemu što sada nikako ne može promijeniti. Smirite znatiželju, izbjegavajte mnogo pitanja i radije slušajte sportaša.
  8. Ukoliko je to istina, ohrabrite sportaša ili kolektiv time što ćete ih podsjetite na dobre i teške treninge koje su odradili (snage momčadi).
  9. Motivacijske govore uvijek pripremite – barem okvir govora te se klonite zamke dugih govora – ne efikasni pred natjecanje.
  10. U timskim sportovima, usmjerite igrače da ne brinu oko grešaka, tu su jedni za druge da ih isprave. Potičite igrače da ohrabruju jedni druge cijelo vrijeme. Tada često i manje pozitivni sportaši krenu koristiti pozitivni samogovor.
  11. Prije „jako važnog natjecanja“smirite igrače – dovoljno su pobuđeni i motivirani i nema potrebe za dodatnim motiviranjem ne bi li “izgorili od želje”. Podsjetite ih što rade dobro, što ih dovodi do grupnog cilja. Ne mijenjajte rutinu prije „jako važnog natjecanja“ jer time i njima dajete do znanja da je ono što ih čeka skroz drugačije nego inače.
  12. Trenerov posao jest prvo umiriti prvo sebe pa onda momčad (sportaši će osjetiti napetost i strah).
  13. Ne usmjeravati se toliko na protivnika već usmjeriti sportaša na vlastite jake strane. Protivnika ne možemo promijeniti niti kontrolirati, ne znamo niti koliko je protivnik spreman. Jedini utjecaj imamo na sebe, ispunjavanje vlastitih ciljeva i svoj angažman.
  14. Usmjeravajte sportaša na unutrašnju motivaciju tako što ćete izbjegavati razgovore o rezultatima te poticanje pobjeda ili izbjegavanje poraza. Radije se usmjerite na pohvalu truda i ustrajnosti. Upravo angažman kroz duži period vremena donosi rezultate.
  15. Formirati game plan A i game plan B i provjeriti da li je igrač razumio grupni zadatak – mozak u stresnoj situaciji žudi za sigurnošću. (“Jasnoća donosi samopouzdanje!”)

Odnos trenera i sportaša veoma je delikatan oblik odnosa. Trener je edukator, profesionalac, autoritet, ali jednako tako bliska osoba i podrška. Roditelji dakako mogu pomoći (ili odmoći) kod stvaranja takvog odnosa.

Osnovno pravilo komunikacije glasi: „Naučite slušati jer čak i patke mogu čuti!“ Kroz sezonu, nastojte provoditi individualne sastanke s igračima timskog sporta jer već i sama sama briga trenera o pojedincu podiže motivaciju i samopouzdanje. Također, treneru je kasnije lakše komunicirati s pojedincem jer ga bolje poznaje, zna načine koji za pojedinca odgovaraju te kako ga motivirati.

Nemojmo se zavaravati, trenerov posao nikako nije lagano zarađen kruh. Dapače, često puta trener obavlja 4-5 uloga u svom odnosu sa sportašem. Samim time i odgovornost je izuzetna, posebno kada se trener veoma daje i želi sve najbolje svom sportašu. Komunikacija na natjecanju samo je jedan mali kotačić koji obilježava ovaj odnos. Nadamo se da smo ovim praktičnim smjernicama barem malo olakšali trenerov posao.

Luka Škrinjarić, mag. psych.

Povezani članci