O brizi…ili zašto me boli briga za brigu

Ovo ljeto imao sam priliku nekoliko tjedana provesti na moru, zahvalan sam zbog samog trajanja svog godišnjeg ali i zbog kvalitete kojom sam ga proveo. Svaki od tih tjedana bio je ispunjen putovanjima po našoj prekrasnoj obali, druženju sa starim i novim prijateljima, upoznavanju ljudi, krajeva i običaja. Uz pregršt lijepih uspomena, nekako mi se čini da je negativni lajtmotiv ovog ljeta bila briga koju sam često primjećivao kod drugih. Da budem još jasniji, često je to bila ona, (za mene) najgora vrsta brige – briga oko stvari koje ne mogu kontrolirati. Isto toliko često mi je na pamet padao jedan citat kojeg sam isto toliko često objašnjavao ljudima oko sebe: Worry is like a rocking chair, keeps you busy but gets you nowhere.“

Neka ovaj citat još nekoliko trenutaka ostane nedorečen…volio bih s vama podijeliti neke od uobičajenih briga na koje sam nailazio ovo ljeto. Možda ćete se u nekima i prepoznati, možda su neke od tih briga bile i vaše brige ili ste ih i sami ljetos mnogo puta čuli. Jedan od favorita ovog ljeta bila je briga i bezbrojna naklapanja oko Lošeg Vremena. OK, shvaćam da je to istinska tlapnja za ugostitelje i one koje žive od turizma, no što je sa svim ostalima?! Ja još nisam dokučio način kako kontrolirati vrijeme, indijanski plesovi za ili protiv kiše koje sam pokušavao, ostali su samo filmske prevare iz dječačke dobi. Jedini (moj) provjereni način jest da (ne)vrijeme prihvatim takvo kakvo jest ili da se dislociram na nekoliko dana. Razglabanje mi također nije pomagalo, u biti to je bila jedna od stvari koje su mi išle na živce jer je navedeno trošilo moje vrijeme koje bih iskoristio drugačije. Također, priča o (ne)vremenu trošila je i moju pozitivnu energiju koju sam nalazio u ostalim stvarima. Tako sam jednom prilikom malo naglo reagirao na molu gdje se inače kupam. Jedna starija gospođa koja jaaako voli pričati, još više slušati svoj glas i puno brinuti o svemu, dobacila mi je komentar o lošem vremenu za koji se nadala da će me uhvatiti u svoju mrežu beskrajnog i besciljnog razgovora. Moj odgovor bio je poprilično odrješit: „Gospođo, sve je to u glavi.“ Malo je zastala i složila se samnom. U konačnici, ljeto mi je bilo upravo onakvo kako sam si napravio da bude, po dobrom i po lošem vremenu. Jedna od ostalih čestih briga bila je Gužva. U ovu zamku i sam sam upao par puta. Gužva na putu do plaže, gužva na plaži, gužva u kafiću, gužva na autoputu….i tako unedogled. Svuda oko nas gužva! S druge strane isti oni koji su se često žalili na gužvu, često su i spominjali da je manje turista nego lani i da ni to nije dobro…pogubio sam se u tom paradoksu. Smiješna mi je i činjenica da ljudi na samom početku godišnjeg odmora nastoje žuriti cestom kao da se godišnjem bliži kraj…Ponekad se pitam, bi li godišnji odmor bio bolji kad bi plaže bile taman pune, ceste prohodne a vrijeme idealno?? Pitam se da li postoji samo jedan način da se provede idealan godišnji odmor i da li taj utopijski odmor podrazumijeva i idealne okolnosti?? Koliko su često okolnosti savršene, a koliko često imamo priliku u nesavršenim situacijama proživjeti nezaboravne uspomene?? Koliko puta zaboravljamo kako se djeca sjajno mogu zabaviti kada čizmama skaču po lokvama…

„The greatest discovery of my generation is that a human being can change his life by changing his attitude.“    William James

Kada postanemo posebno zabrinuti oko stvari nad kojima nemamo kontrolu, tada one počnu imati efekt nad stvarima nad kojima imamo kontrolu. S gorenavedenim citatom gosp. Jamesa i ovom izjavom svog kolege u potpunosti se slažem.

No, nadam se da će se naći barem jedan/jedna koji će reći: „Vidi ga, sad je pametan, vratio se s godišnjeg od nekoliko tjedana i sad prosipa pamet, ja sam bio/bila 5 dana u Zadru kad je tamo bilo vode ko u Veneciji – i naravno da sam brinuo/la oko vremena.“  I možda se ovome zaista ništa ne može zamjeriti…No, s druge strane, koliko često se nađemo u situacijama da zaista brinemo oko stvari koje su totalno van naše kontrole, da razglabamo sa svim i svakim o nečemu što ne možemo promijeniti, da širimo negativnu energiju na druge ljude ali istovremeno sami sebi zatvaramo vrata da doživimo nešto lijepo i pozitivno u nesavršenosti životnih okolnosti. Nije li nam briga postala stil razmišljanja: „Moram brinuti jer ako ne brinem onda mi nije stalo ili ne radim nešto dobro.“ Primjetite li ponekad da kroz svoje razgovore i misli često provlačite brigu i zanovijetanje? Kako se osjećate prilikom toga? Da li nas ta briga zaokuplja na jedan način i ispunjava vrijeme, jer svima je to blisko, svi mogu brinuti/kukati zbog nečega…a opet ne vodi nas nikuda.

Želio bih Vas potaknuti da si pokušate malo češće postaviti ova 3 pitanja: 1. Kako se osjećam? (Zašto se tako osjećam? O čemu razmišljam/govorim? Na što se usmjeravam? Mogu li išta promijeniti? Mogu li prihvatiti? Tko smo mi doista da imamo moć sve mijenjati?! op.a.) 2. Što želim? (osjećati/misliti/raditi/postići? Kakve uspomene želim stvarati?) 3. Kako ću to postići? (Koji mi je prvi korak? Da li mijenjam situaciju ili sebe? Da li rješavam problem ili se nosim sa svojim emocijama? Što me može spriječiti a što mi može pomoći?)

Nadam se da sam vam ovim člankom barem stavio bubu u uho…dao nešto za razmišljanje u ove dane nakon godišnjih odmora, kada svi krećemo brinuti neke druge brige…ili možda ne?

luks

Luka Škrinjarić, mag.psych.

Komentari

Dogovorite besplatni informativni sastanak!

Dogovorite pola sata besplatnog informativnog sastanka i saznajte više o načinu rada te tehnikama i alatima Mentalnog Treninga.

Dogovorite sastanak