Intrigantna tema
Za ovo očito ne možemo reći da je drevna dilema iz posve jasnih razloga 😀 No, posljednjih godina to je itekako intrigantna tema. Točnije, postala je intrigantna onog trenutka kada je esport industrija zabilježila nagli rast popularnosti. Svaki rast popularnosti (i prihoda) sa sobom nosi određene posljedice, a u slučaju esporta to je bilo buđenje zagovornika „tradicionalnog sporta”.
Što je esport?
Mnogi ljudi koji nisu dio gejmerske zajednice još uvijek nisu posve sigurni što je to esport / elektronički sport. Najbolji opis bio bi da je to oblik natjecanja u videoigrama koje koristi multiplayer igre i profesionalne igrače koji se natječu jedni protiv drugih. Natjecateljski gejming ne bi bio toliko poznat bez svoje publike. Tisuće navijača okupljaju se u arenama, dok milijuni prate zbivanja online. Ne treba zaboraviti ni da je esport industrija vrijedna milijardu dolara, kao i da gejming industrija ostvaruje veći profit od glazbene i filmske industrije zajedno.
Suprotstavljene strane: ZA i PROTIV esporta
Dakle, imamo dvije strane: jednu koja podržava ideju da je esport zapravo sport i drugu, „tradicionalniju” stranu koja smatra da je samo stavljanje videoigara i sporta u istu rečenicu već dovoljno provokativno.
Tko je u pravu? Postoje li uopće ispravne i pogrešne strane u ovoj raspravi? Kakav će biti konačni pravorijek? I na koncu, tko će biti sudac? Mi sigurno nećemo 🙂
Što sport čini – sportom? 🙂 🙂
Ovo je pitanje bez sumnje vrlo delikatno. Možda najčešća pritužba zagovornika „tradicionalnih sportova” jest da u igranju videoigara nema ničeg fizičkog. Taj argument drži vodu do određene granice, jer neki sportovi zahtijevaju drugačije vrste „fizičkog” – poput fizičke spretnosti i vještine, brzih refleksa i fizičke izdržljivosti. Slično je i s nekim drugim sportovima, primjerice snukerom ili biljarom (koji su priznatiji kao sportovi). S druge strane, Međunarodni olimpijski odbor (jedno od najviših upravnih tijela u sportu) priznaje šah kao sport. Šah je predstavljen u Sydneyju 2000. godine kao demonstracijski sport, ali nikada nije ušao u službeni program.
Dakle, granice su ponekad doista tanke, a različita upravna tijela imaju vlastita tumačenja onoga što je potrebno da bi se nešto nazvalo sportom.
Drugi veliki argument jest da je esport igra, a ne sport. Ta je rasprava još filozofskija od prve 🙂 U nju nećemo ni ulaziti.
Koje kriterije esport ispunjava da bi se zvao sportom?
Esport industrija u prvi plan stavlja:
- Fizički atletizam i/ili fizičku spretnost i vještinu:
- Esport zahtijeva spretnost, brze reflekse i fizičku izdržljivost.
- Strukturu:
- Postoje brojne lige i turniri, kako rekreacijski tako i profesionalni, kao i upravne organizacije.
- Standardizirana/usuglašena pravila:
- Da.
- Natjecanje između dva ili više pojedinaca ili timova:
- Da.
- Praćenje rezultata ili druge načine procjene za određivanje pobjednika:
- Esport igre, lige i turniri prate izvedbu i slave pobjednike, a u najpopularnijim igrama igrači su svjetske zvijezde koje zarađuju milijune kroz plaće i sponzorstva.
- Pružanje zabave za gledatelje:
- Milijuni ljudi diljem svijeta gledaju esport radi zabave. Velike medijske mreže poput ESPN-a, zajedno s online medijima poput Twitcha, osiguravaju prijenos, streamanje i gledanje esporta uživo za publiku.
Sportska psihologija u esportu
Iz perspektive sportskog psihologa, gledajući ove igrače (ili sportaše, kako god ih želite zvati), njihov trening ili igru (opet, kako god želite nazvati ono što rade 🙂 Možemo ovako u nedogled… pokušavajući biti politički korektni kako ne bismo uvrijedili nečije mišljenje, ali to vrlo brzo postaje smiješno.
Pitanje koje mene najviše zanima glasi:
- Mogu li ovi sportaši imati koristi od rada na svojoj mentalnoj pripremi? DA!
- Može li sportski psiholog i psiholog izvrsnosti biti netko tko im pomaže u ostvarivanju tih ciljeva? DA!
- Postaje li u svijetu esporta uobičajeno angažirati sportskog psihologa? DA!
Sve više timova shvaća koliko je mentalna strana važna za njihovu izvedbu. Slično kao i u tradicionalnom sportu, neki prepoznaju tu važnost i imaju sredstva za ulaganje, dok drugi nemaju.
Dakle, ponavljam, ne biramo strane – nismo ni ZA esport ni ZA tradicionalni sport. Sve što vidimo jesu ljudska bića koja žele biti bolja u onome što rade, što vole i za što žive. Ljudska bića su zainteresirana za vlastiti rast. A to je upravo ono što nam je potrebno da bismo počeli raditi s njima 🙂
A kako to radimo i što točno radimo?
In the next blog, coming in a couple of days 😉