Vaše dijete trenira tri puta tjedno, vikendom ide na natjecanja, a vi sjedite na klupi ili u autu i pitate se radite li dobru stvar. Kratak odgovor: radite dobru stvar sve dok je djetetu sport izvor radosti. To je mjerilo koje se u gužvi očekivanja kluba, trenera, roditelja i samog djeteta najlakše izgubi iz vida.
Dijete koje je s pet ili sedam godina prvi put ušlo u dvoranu ili na teren došlo je zato što mu je bilo zabavno trčati, loptati se i biti dio ekipe. Ta radost je razlog zašto sport u toj dobi uopće ima smisla i ona bi trebala ostati mjerilo i kad natjecanja postanu ozbiljnija, a rezultati vidljiviji. Roditelj koji drži taj razlog u fokusu lakše prepoznaje razliku između zdravog napretka i pritiska koji se nagomilao neprimjetno.
Razvoj i zabava dolaze prije rezultata
Kod djece i mladih sportaša cilj treninga razlikuje se od seniorskog sporta. Dijete koje trenira nogomet, plivanje ili tenis u dobi od osam do četrnaest godina prije svega uči kretati se, surađivati s drugima i nositi se s pobjedom i porazom. Rezultat dolazi kao posljedica tog procesa. Kad roditelj i klub mjere uspjeh isključivo brojem golova ili plasmanom, dijete uči da vrijedi onoliko koliko i njegov posljednji rezultat, a to je krhka osnova za samopouzdanje kod djece i zdrav odnos prema sportu. Koliko je ta osnova krhka, pokazuje podatak da 75 % djece odustane od sporta nakon 13. godine.
Trener i roditelj imaju različite uloge i istu odgovornost: održati sport mjestom gdje dijete smije griješiti, učiti i prije svega uživati u onome što radi.
Što pitati nakon natjecanja
Prva rečenica nakon utakmice često određuje hoće li dijete htjeti razgovarati ili će se zatvoriti i šutjeti. Djetetu u tom trenutku više od analize rezultata, propuštenog gola ili greške treba sigurno mjesto da na miru obradi emocije i dojmove s natjecanja.
Ono što pomaže je pitanje o iskustvu: kako se osjećalo tijekom utakmice, što mu je bilo teško, je li se u nekom trenutku zabavljalo. Dijete tada dobiva prostor da samo opiše što se dogodilo, umjesto da brani rezultat. Roditelj koji sasluša prije nego što komentira gradi povjerenje koje kasnije olakšava i teže razgovore, na primjer o ozljedi ili padu forme. Dijete od roditelja treba podršku, ljubav i sigurnost bez obzira na to kako je igralo, a analizu igre neka vodi trener. Pokušajte idući put kada dođete po dijete samo šutjeti i vidjeti hoće li ono prvo pokrenuti razgovor.
Kad sport postane opterećenje
Znak da se nešto promijenilo rijetko je dramatičan. Dijete koje je nekad živjelo za treninge odjednom izmišlja izgovore da ne ide, žali se na umor koji se prije nije spominjao ili prestane pričati o sportu, iako je prije pričalo samo o tome. Iza onoga što izvana izgleda kao lijenost najčešće stoji pritisak koji se nakupio, pa je sport od izvora radosti postao izvor opterećenja.
U tom trenutku potrebno je razgovarati: pitati dijete što bi promijenilo, kako se osjeća na treninzima i što bi mu trebalo da ponovno uživa. Ponekad je rješenje jedan slobodan vikend bez natjecanja, ponekad razgovor s trenerom o opterećenju, a ponekad promjena kluba. Sport bi trebao ostati način života, nešto što se nosi i njeguje kroz godine.
Najčešća pitanja roditelja
Koliko je treninga tjedno previše za dijete od deset godina?
Univerzalan broj ne postoji, jer ovisi o sportu, školskim obavezama i djetetovoj energiji izvan treninga. Pouzdaniji signal od broja sati je djetetovo raspoloženje prije i poslije treninga tijekom dužeg razdoblja.
Dijete je izgubilo i plače, što da kažem?
U prvih nekoliko minuta preskočite rezultat. Prostor za emociju, zagrljaj ili tišina dovoljni su, a razgovor o utakmici može pričekati do sutra.
Trebam li prisustvovati svakom treningu i natjecanju?
Manje je važno koliko ste često prisutni, a više što dijete osjeti kad jeste. Podrška bez komentiranja tehnike ili suđenja vrijedi više od stopostotne posjećenosti. Provjerite s djetetom želi li da ste na tribinama i dajte mu do znanja da smije biti iskreno, što god vam kaže.
Kad je vrijeme za razgovor sa sportskim psihologom?
Kad primijetite da promjena u djetetovom odnosu prema sportu traje nekoliko tjedana ili se protegne na mjesece i ne prolazi sama od sebe. Ako dijete o tome nevoljko razgovara s vama, sportskom psihologu možda će se lakše povjeriti. Normalizirajte taj korak: na mentalnoj strani igre otvoreno rade i vrhunski sportaši poput Ante Budimira, Ivana Cvetka, Šimuna Mikolčića ili Stipe Biuka.
Zaključak
Djetetu je najviše potreban roditelj koji zna kada šutjeti, kada zagrliti i kako razlikovati umor od treninga i umor od pritiska. Ulogu trenera i analitičara utakmice slobodno prepustite stručnjacima u klubu. Ako primjećujete da razgovor o sportu u vašoj kući postaje sve teži, dogovorite razgovor s nekim iz našeg tima.
