Često prije natjecanja svojim sportašima znamo postaviti „trik“ pitanje. Dakako, ovo trik pitanje nije smišljeno da sportaša na neki način zavaramo ili navedemo na krivi trag već da „uđemo“ u glavu sportaša, u sportašev način razmišljanja. Ono što nas zanima jesu sportaševa očekivanja. Stoga, logično pitanje glasi: „Što očekuješ od ovog natjecanja?“
U ovom trenutku, odgovor koji reprezentira način razmišljanja, nama postaje veoma zanimljiv. Pomno pratimo svaku sportaševu riječ i način kako verbalizira svoja očekivanja. Dakako, kao i sva trik pitanja, odgovor nije tako jednostavan. No, tko kaže da je sport uopće jednostavan ili još manje predvidiv?
Zapitajte se na trenutak: Koji bi odgovor bio najbolji? Koji odgovor bi zadovoljio našu znatiželju? Za koji odgovor bi procijenili da sportaš uistinu posjeduje ispravna očekivanja? Što su uopće dobro postavljena očekivanja?
Veoma ćemo pojednostaviti, no postoji nekoliko solucija koje odmah padaju na pamet a ujedno su uobičajene pogreške u očekivanjima. Sportaš s manjkom samopouzdanja ili svjestan svoje loše forme očekuje da će biti jako teško, protivnici će biti veoma problematični i dobro pripremljeni, trebat će mu mnogo truda ali i sreće da ih porazi. S druge strane, sportaš koji osjeća da je u formi, u uzlaznoj putanji, samopouzdan i siguran u svoje sposobnosti očekuje da će savladati svoje protivnike bez većih problema.
Trenutno se čini da drugi sportaš ima „bolja“ očekivanja? Više je samouvjeren, svjestan je svoje forme i sposobnosti, zar ne? No, oba sportaša u svojim očekivanjima čine sličnu pogrešku. Oba su poprilično usmjerena na konačni rezultat meča.
Prvi procjenje da će biti jako teško i samim time se u startu limitira. Smanjuje svoje šanse za pozitivan ishod i na jedan način sabotira sam sebe. Možda već na samom startu meča, njegove misli, emocije i govor tijela odavat će nesigurnost i zabrinutost za ishod. Neće ulaziti u riskantne poteze i svjesno ili nesvjesno sam će ispuniti svoje proročanstvo, tj. očekivanje o teškim mečevima.
Drugi očekuje da će biti poprilično lagano, rezultat će ići u njegovu korist i postavljena očekivanja će biti ispunjena.
No, niti jedan od dva navedena sportaša nije uzeo u obzir spomenutu neizvjesnost sporta. Zauzeli su crno-bijele, apsolutne pozicije, negativnu naspram pozitivne. Pozicije koje najčešće u sportu ne postoje. Najvažnije, niti jedan se nije usmjerio na proces, put već na ishod, rezultat meča.
Upravo u ovome leži ključ i odgovor koji bi nas uvjerio u spremnost sportaša pred natjecanje. „Za natjecanje ispred sebe ne očekujem ništa. Ne želim podcijeniti niti precijeniti protivnike. Svjestan sam svojih sposobnosti i vjerujem u njih. Vjerujem u sebe i znam da ću se moći suprotstaviti svim izazovima s kojima se suočim. Ne kontroliram protivnika i ne znam što od njega i njegove igra mogu očekivati. To me ne zanima, to nije moj interes, to nije moja preokupacija pred natjecanje. Jedino mogu utjecat na sebe. Kontroliram svoje misli, emocije i ponašanje. Jedino očekivanje koje postavljam sam sebi jest da dam sve od sebe i da se borim do kraja. I to je sve što mogu dati, više od maksimuma ne mogu dati. Da li će to biti dovoljno ne znam jer ne ovisi samo o meni već i o protivniku, suđenju, uvjetima koje ne kontroliram. Prihvaćam neizvjesnost natjecanja. Jedina stvar koju ne prihvaćam jest da predaja, to nije nešto u što ja vjerujem ili razumijem. U trenutka kada dajem sve što mogu, baš u tom trenutku sam najviše i najbolje što jesam.“
Ovdje priča o očekivanjima pred natjecanje dolazi do svoga kraja, a počinje vaša priča o usmjeravanju na put, a manje na ishod, prihvaćanju neizvjesnosti svakog sporta i usmjeravanju na davanje svog trenutnog maksimuma u svakom trenutku.
Luka Škrinjarić, mag. psych.
Mentalni Trening, direktor
