Možete li zamisliti život bez emocija? Je li to uopće moguće? Bi li sport bio toliko popularan kada bismo iz njega eliminirali emocije?
S obzirom da smo samo ljudi od krvi i mesa, emocije će uvijek biti prisutne u bilo kojoj aktivnosti u kojoj se ljudi natječu. No, upravljanje tim istim emocijama, ponekad nam na sportskom terenu može praviti velike probleme.
Uzmimo za primjer tenisača Marka. Markov problem je velika anksioznost (napetost), koja se javlja prije i tijekom mečeva. Kako ta anksioznost utječe na Markovu igru?
Markova pobuđenost može utjecati na povećanje anaerobne snage, što za posljedicu može dovesti do poboljšanja izvođenja jednostavnih zadataka (npr. jači udarac). Međutim, istovremeno ta ista pobuđenost može kod Marka povećati mišićnu napetost, što negativno utječe na njegove pokrete te će tako Marko biti manje precizan.
Emocije također mogu utjecati na fokus i donošenje odluka. Visoka pobuđenost dovodi do suženja fokusa, što je nepoželjno ukoliko se on usmjeri na nevažne znakove (npr. Marko se usmjeri na dvojbenu odluku suca, umjesto na sljedeći servis). Istovremeno, teže donosimo odluke u stanju povišenog intenziteta, zbog utjecaja koji emocije imaju na pamćenje. Na primjer, anksiozni Marko će se na servisu lakše sjetiti svih duplih pogrešaka koje je napravio umjesto izvedenih aseva.
U konačnici, iskazivanje emocija utječe na prosudbe drugih ljudi, pa i percepcije naših protivnika. U tom slučaju Markov protivnik može na primjer zaključiti da je Marko nesiguran i na taj način podići vlastito samopouzdanje. Što onda možemo učiniti kako bismo upravljali svojim emocijama, a posljedično i izvedbom?
Upravljanje emocijama
Upravljati emocijama možemo uz pomoć različitih strategije:
Pravilnim postavljanjem ciljeva i određivanjem prioriteta (npr. držat ću se plana igre i fokusirat se na izvođenje rituala između poena) Marko može povećati pozitivne emocije, što će smanjiti anksioznost i poboljšati igru.
Ponovna procjena situacije prisutna je kada Marko, igrajući protiv mnogo starijeg protivnika, sagleda tu situaciju kao izazov umjesto da je shvati kao prijetnju.
Vizualizacija pomaže u učenju novih i usavršavanju starih pokreta ali i u uvježbavanju pozitivnih emocionalnih reakcija. Tako Marko tijekom vizualizacije tie break-a uvježbava svoju igru ali nastoji i upravljati svojim emocionalnim stanjem da bude onakav kakav bi želio biti na terenu.
Pozitivnim samogovorom Marko može negativne misli zamijeniti pozitivnim i/ili neutralnim izjavama te time smanjiti mogućnost pojavljivanja neželjenih emocija. Npr. Marko može nakon svakog izgubljenog poena na treningu ili meču ne pridavati preveliku važnost tom poenu, već si reći nešto pozitivno: „Dobro igraš; Samo polako; Uvježbao si ovo tisuću puta; Vjeruj u sebe…“
Strategija raspodjele pažnje – možemo odabrati usmjeriti pažnju na stvari koje doprinose tome da se bolje osjećamo. Npr. Marko može umjesto usmjeravanja pažnje na istraživanje razloga anksioznosti ili osuđivanje samog sebe, usmjeriti pažnju na disanje, vizualizaciju ili već ranije naveden pozitivni unutarnji samo-govor.
U konačnici možemo zaključiti kako je cilj upravljanja emocijama stvaranje pozitivnog emocionalnog iskustva. Naime, uživanje u zadatku i procesu ključno je za dugotrajnu ustrajnost u postizanju ciljeva kako sportu, tako i u životu jer „Igrat ćete onoliko dobro, koliko uživate u igri, a ne obrnuto uživat ćete ako igrate dobro.“ (I.Šarić).
Luka Škrinjarić, mag. psych.
Mentalni Trening, direktor
