“Ali ja ne volim posni sir…”

Unatoč čudnom naslovu, ovo nije priča o posnom siru…i ne, mi u Mentalnom Treningu nismo krenuli raditi (anti)reklamu mljekarskim proizvodima. Ovo je priča/istina o angažmanu i predanosti, koliko god to na prvu čudno zvučalo.

Do sada sam u svom radu upoznao mnogo sportaša iz jednako mnogo sportova, nekih su „bolji“, „uspješniji“ a neki „lošiji“, „neuspješniji“. No zašto su ove četiri kategorije pod navodnicima? Iz razloga što mi je poprilično teško na jednostavan način kategorizirati uspješnije od neuspješnijih samo prema njihovom rezultatu, rejtingu, poziciji itd.

Zašto mi je to toliko teško? Zato što sam do sada naučio da rezultat često puta nije objektivno mjerilo i pokazatelj. Zato što bodovi/golovi/vrijeme/pozicija nisu uvijek u direktnoj korelaciji s time koliko je netko dobar sportaš. Što uopće znači dobar sportaš?? I kakve to još ima veze s posnim sirom? Puno pitanja, a još niti jedan odgovor…

Angažman

Ne znam da li ćete se složiti s mojim viđenjem, no tako nešto niti ne tražim, jer svatko ima svoj pogled i svoju realnost. Ja sam s godinama stekao veliko poštovanje prema predanim sportašima koji u svoj sport ulažu svoj maksimalan angažman. Toliki angažman za koji nisu sigurni da će im se uloženo vratiti (da niti ne govorimo o financijama). To je priča o onim sportašima koji se prime treninga bez da razbijaju glavu mislima o garancijama. Također, do sada sam se više puta uvjerio u jednu istinu koju moj kolega često spominje: „U sportu nema garancije, kao ni u životu“. Nitko ne može garantirati da će sa jako puno truda i treninga postići uspjeh, ostvariti materijalnu sigurnost ili doći na Olimpijske Igre. Što onda takvim sportašima ostaje? Vjera. Rad. Sve.

Čini mi se da je to ona vrsta sportaša koja ne traži probleme na svom putu i izlike za neodrađen posao već traži načine kako će napredovati. Ona vrsta sportaša koja je prvenstveno motivirana iznutra, napretkom, probijanjem granica, usprkos svima i unatoč svemu. Za te sportaše ne postoje prepreke, ne postoje ograničenja u njihovim glavama, samo izazovi koji ih čine jačima. Koji puta će ih proći, koji puta će se od njih odbiti, ali posustajanje za njih nije opcija. „Ne mogu“, „preteško je“ nisu riječi koje se nalaze u njihovom rječniku.

Upoznao sam i onu drugu skupinu koja nalazi „milijun“ prepreka na svom putu, onu skupina koja se čudi zašto je toliko teško uspjeti. Zar bi se uspjeh nazivao uspjehom kada bi to mogli svi?!? To je ona skupina koja je dijametralna suprotnost prvoj, skupina koja me i potaknula da napišem članak s ovim čudnim naslovom. Imena u ovoj priči su nebitna, ali upoznao i onog sportaša kojem je problem bio slijediti upute nutricionističkog plana prehrane jer ne voli posni sir i ne može ga jesti. I ne, nije problem u nepodnošenju laktoze, već mu jednostavno nije fin. Nije mi to dalo mira pa sam prebrojao vrste posnog sira u malo većem supermarketu, ima ih točno 17 i vjerujem da se okusima ipak razlikuju. Postoji i drugi primjer sportašice koju sam upitao što jede zadnjih mjesec dana spremajući se za meč karijere. „Piletinu i rižu. I tako već mjesec dana. Da, gadi mi se više, ali kaj da radim. Pojedem i gotovo“ rekla je. Još jedan recentni primjer sportašice koja je od iscrpljenosti, bolova u trbušnom zidu i alergije na lijek, povraćala nasred terena. Nakon što joj je liječnica izmjerila tlak, zajedno sa sutkinjom nagovarali su je da preda meč. Nije predala, dobila ga je, naravno…

Što je s onima koji ulažu sve svoje, ali još uvijek ne dobivaju ništa natrag? Čini mi se da se takvi vode osobnim uvjerenjima da ih njihov trud i rad opisuju, da trud i rad govore tko su, da su oni njihovo ogledalo i drugo ogledalo ne trebaju. Naplata truda kroz rezultate nije razlog zbog kojeg treniraju. Ako rezultat izostane, njihova slika je i dalje netaknuta.

Moj posao je divan i zbog prve i zbog druge skupine sportaša, da jedna izostane, ne bih znao čemu treba stremiti, kakvi sportaši trebaju biti uzor. Također, volim misliti da na neki način i moja pomoć može biti mali korak naprijed. Korak ka mijenjanju sebe, korak ka usvajanju drugačijih, plodonosnijih stavova. No, čak i da se to ne dogodi, ostaje mi: Vjera, Rad, Sve.

Luka Škrinjarić mag. psych.

Povezani članci

Elitno vodstvo

Rupe u rasporedu

Koliko puta Vam se dogodilo da imate osjećaj kako Vam je dan prošao u trenu, bili ste pretrpani obvezama, imate osjećaj da ste cijeli dan nešto radili, stalno ste bili u nekakvoj akciji, no realno gledajući veoma malo obaveza ste zaista odradili do kraja?

Pročitajte više »