Često puta sportaši imaju probleme s kontrolom emocija, ali također teško kontroliraju i događaje na terenu. Igra se odvija veoma brzo, pritisak je golem, očekivanja rastu i pojavljuje se napetost. Sve to može dovesti do pada kvalitete izvedbe. Unutar svega toga veoma je lako pogubiti se i zaboraviti na važne stvari kao što je plan igre ili cilj koji želimo postići. Usvajanje rutina u ponašanju jedan je od načina kako si sportaši mogu pomoći.
Situacija prva: Marko se nalazi na državnom prvenstvu i servira za 6:4. Osjeća pritisak na svom servisu, želi riješiti prvi set što ranije. Žuri vratiti se na osnovnu liniju i pod pritiskom zaboravlja pripremiti se za svoj servis. Na brzinu servira prvi servis koji odlazi u mrežu. Uzima loptu ponovno, osjeća da mu je ovo veoma važno, ruka mu se „skratila“. Ne uspijeva se oduprijeti mislima o duploj pogrešci, ne razmišlja kako i gdje će servirati već žuri u drugi servis koji ponovno završava u mreži. Unutar par minuta gubi i cijeli set.
Situacija druga: Ivan se nalazi na izvođenju jedanaesterca. Veoma malo je do kraja utakmice i Ivanov tim gubi 1:0. Protivnički navijaču nastoje ga omesti. Buka je nesnosna. On zna da ima priliku vratiti svoju momčad u igru. Osjeća poglede suigrača na svojim leđima, pogledava semafor, svog trenera i tribine. Uzima loš zalet i još gore puca po golu. Promašaj, utakmica je izgubljena.
Rutine u sportu
Nakon ovih primjera loše izvedbe, pokušajmo objasniti kako su Marko i Ivan mogli bolje reagirati u svojim situacijama.
Rutine su kratke serije usmjerenih i namjernih ponašanja koja se vjerno izvode unutar sportske aktivnosti ili između poena (zavisno o vrsti sporta). Cilj rutina je poboljšanje efikasnosti izvedbe na terenu. Da su Ivan i Marko imali usvojene rutine koje izvode prije servisa i izvođenja jedanaesteraca, percipirali bi puno veću kontrolu nad situacijom, lakše bi se smirili te je veća vjerojatnost da bi svoje zadatke izveli uspješno.
Rutine možemo podijeliti na one direktnog utjecaja (koji zbog svoje prirode i namjene ostavljaju jasan trag ne neku dimenziju sportske pripremljenosti – fokus, emotivno stanje, samopouzdanje) i rutine indirektnog utjecaja (one koje nemaju direktan utjecaj ne izvedbu, ali nam njihovo izvođenje dugoročno stvara osjećaj stabilnosti i sigurnosti). Primjer rutine direktnog utjecaja je tenisač koji prije svakog servisa skače lagano na mjestu i uzima isti broj dubokih udisaja što utječe na njegov fokus i izvedbu servisa. S druge strane, rutina indirektnog utjecaja je slušanje uvijek iste pjesme na zagrijavanju prije starta utrke što pojačava osjećaj sigurnosti i spremnosti.
Sportaši koji nemaju rutine lakše se dovode do situacije kada ih pritisak preplavi, gdje se orijentiraju na distraktore i pritom nisu fokusirani na ono što im povećava šanse za uspjeh. Formiranje rutina i pridržavanje istih pomaže u blokiranju neželjenih distrakcija i poboljšanju fokusa na relevantne dijelove igre.
Jedan od načina kako koristiti rutine jest podijeliti ih u 4 koraka:
- pozitivna reakcija – nakon završenog poena ili akcije usmjeriti se na positive self talk, govorom tijela pokazati svoju staloženost, smiriti se bilo da je poen osvojen ili izgubljen
- relaksacija – usmjeriti svoju pažnju na disanje, primiriti puls
- game plan – fokus na sadašnjost i detalje koji su nam važni za izvedbu, usmjeravanje prema sljedećem poenu ili akciji
- automatski pokret – zavisno o sportu, bilo koji znak koji nam govori da je sada vrijeme za prestanak razmišljanja i početak automatskog izvođenja aktivnosti
Možda na prvu ovo izgleda kao jako puno posla unutar malo vremena koje sportaši imaju na raspolaganju, no uvježbavanjem, izvođenja rutine postaje sasvim normalan dio igre.
Dakako, ovo je samo jedan od načina na koji možemo formirati rutine. Način koji je najbolji jest onaj koji sportašu najviše odgovara. Važno je napomenuti i zapamtiti da se rutina moramo pridržavati uvijek i u svim situacijama, a ne samo kada „zagusti.“ Rutine su ono što nam pomaže održati fokus na stvarima koje su presudne za pozitivan ishod čak i u stresnim okolnostima.
Luka Škrinjarić, mag. psych.
Roditelji se često zabrinu kada čuju trenera kako viče na treninzima ili na natjecanjima. Također, mnogo djece na pitanje zašto želi odustati od sporta kaže „trener stalno viče.“ I zaista, velik broj trenera zna vikati. Dok se neka djeca na to uopće na obaziru, druga su vrlo osjetljiva. Kako zaštititi vlastito dijete i pomoći mu u ovakvim situacijama?
Prvi korak
Prvo, razgovarajte sa svojim djetetom, nemojte samo pretpostavljati kako se ono osjeća i kako doživljava trenerov ton glasa. Mnogo djece racionalno objašnjava trenerovo vikanje i doživljava ga kao potpuno bezopasno ili čak motivirajuće. Naravno, imajte na umu da se djetetova percepcija može promijeniti pa komunicirajte s njime redovito i pratite mijenja li se djetetov stav prema treneru i sportu.
Obavezno uzmite u obzir „vrstu“ i „način“ vikanja. Ukoliko se ono događa neprestano i često je u njega uključeno vrijeđanje ili ponižavanje, nema opravdanja. Treneri su djeci mnogo više od osobe koja im vodi treninge i s time dolazi ogromna odgovornost. Izuzetno je važno što i kako komuniciraju s djecom. Ako trener viče često, agresivno i pogrdno, razmislite o tome da maknete dijete iz takve okoline.
Odvojite što je izrečeno od toga kako je izrečeno
Kako biste zaštitili svoje dijete, objasnite mu da je i trener samo čovjek kojeg ponekad preplave emocije. Također, pomognite mu da odvoji sadržaj poruke od načina prenošenja te poruke. Ponekad treneri kažu jako korisne i dobre stvari na krivi način. Pitajte dijete što ono misli o tome što je trener rekao. Provjerite razumije li poruku i sadržaj ili je fokusirano na način kako je poruka prenesena.
Ukoliko je vaše dijete osjetljivije na kritike, moglo bi sve izrečeno shvatiti jako osobno. Pomozite mu da odvoji trenutnu izvedbu od njega samoga. I najbolji sportaši imaju loše dane, mjesece pa i godine. Pomozite mu shvatiti da to što je napravio pogrešku ne znači da je loš sportaš. Isto tako, to što je trener vikao, ne znači da je loš trener.
Nije svako vikanje nužno loše
Međutim, imajte na umu da nije svako vikanje štetno. Ukoliko se ono događa ponekad, u „žaru borbe“ i usmjereno je na komentiranje izvedbe i angažmana, a ne na samo dijete, vikanje ne mora biti loše. Ponekad može pomoći da se sportaši fokusiraju, da se trgnu ili da jednostavno čuju što im se govori. Djeca nam često znaju reći da ih trenerovo vikanje posebno motivira i da im to pokazuje kako je treneru stalo do njihove igre i izvedbe. Ponekad je vikanje samo dio motivacijskog stila i djeca ga tako i doživljavaju. U svakom slučaju, znate kako glasi narodna poslovica – „Pretpostavka je majka svih…“ stoga nemojte pretpostavljati već provjerite.
