Svaki izlazak iz kazališta nakon plesne predstave rezultira komentarima poput „bili su prekrasni“, „divno su plesali“, „s kakvom su lakoćom izvodili sve te divne figure“… I da, ples zbilja jest predivan ali dok se do toga dođe prolazi se put koji je divan, prekrasan i lijep puteljak popločen velikim količinama boli, odricanja, nerazumijevanja i vrlo često uz veliki nedostatak podrške.
Ples – sport koji boli fizički i psihički
Počinjem od onog što smo svi iskusili pa je najlakše razumjeti – fizička bol. Svaki plesač svoje tijelo priprema da odrađuje stvari koje u većini slučajeva tijelu nisu prirodne, odnosno, tijelo dovodimo do ruba i ispitujemo njegove granice. Naše tijelo primarno nije stvoreno za to da bi „dizalo noge do ušiju“, izvijalo kralježnicu ili nešto slično, a opet, svaki se plesač trudi biti što bolji u takvim pothvatima. To boli! Svaki će plesač reći da je istezanje lijepa bol i da mišići uvijek lijepo bole. Ali i dalje bole. I to je onaj dio koji nitko ne vidi. O ozljedama ne treba ni govoriti. Kada tijelo dovodiš u njemu „nelagodne“ položaje i radiš kretnje koje mu nisu ugodne, dovoljan je jedan krivi udah da se javi ozljeda. I što onda? Onda osim fizičke boli koju „vidi“ plesač ali ne i gledatelj, dolazi do psihičke, odnosno mentalne boli, koju vrlo često ni sam plesač ne vidi. Zamislite da se nađete u situaciji da ste za nešto radili jako dugo, mučili se, trpili neugodnosti i kada napokon iz tog sveg treba proizaći nešto pozitivno, kada napokon dobijete priliku pokazati rezultate svoga radi dogodi se nešto i sav vaš trud padne u vodu, a rezultate nitko nikada ne vidi. E to je ozljeda kod plesača. U trenu kada shvatite da sve što ste radili pada u vodu zbog, vrlo često malog trenutka nepažnje, dovoljan je pogled kroz prozor u krivom trenutku i vaš doskok završava suzama a ne zadanom figurom. Nakon suza nastupa prava bol. Ona kojoj ne pomažu tablete. Naravno, kod svakoga je drugačije, ali kada sve skupimo na jedno mjesto imamo sočni burger od tuge, razočaranja, ljutnje na samog sebe jer kako sam mogla biti tako „smotana“, nepažljiva ili nešto treće, anksioznosti jer ne znaš kada će to proći i kakve će biti posljedice, gubitka samopouzdanja, „praznine“ u glavi…
Kako si pomoći nakon ozljeda u plesu?
Ja sam se našla u takvoj situaciji stoga govorim iz osobnog iskustva. Ono što mi je u tom trenutku olakšavalo svu tu bol koju sam osjećala su konkretne i provjerene informacije. Ne, nisam čitala google. Išla sam stručnjacima, tražila njihova mišljenja i razgovarala s ljudima koji su prošli barem sličnu situaciju. Da sam sama prolazila kroz to sve vjerojatno bi se još i danas borila sama sa sobom. Podrška od strane roditelja, trenera i najbližih prijatelja je ono što te „digne“ u dane kad si na dnu. Razumijevanje koje pokazuje trener ohrabrilo me u nastavku karijere. Nekako sam znala da će biti tu i raditi sa mnom polako dok se ne vratimo na stari put. A o tome koliko su mi roditelji bili bitni ne treba ni govoriti. Svaki dan su me ispočetka podsjećali zašto volim ples a istovremeno su mi dali priliku da pokažem svoju bol.
Povratak u dvoranu nakon ozljede
Nakon puno vremena dođe jedan divan trenutak. Kažu da se smiješ vratiti u dvoranu i na probe. Ispuni te neki prekrasan osjećaj sreće koji traje do trenutka dok se ne vratiš u dvoranu. Tada dođe jedan ogroman nalet anksioznosti. I to je potpuna suprotnost od onoga što osjetiš kad ti dozvole povratak. Ulaziš u dvoranu, vidiš da su svi i dalje u formi, čak štoviše, napredovali su. A ti? Nisi tamo gdje si stala, nego odeš puno koraka unazad. Osim toga, mora doći trenutak kada ćeš ponoviti ono zbog čega je do ozljede došlo. Tad mi je ponovo došlo da plačem, od muke i straha. Od prisjećanja što sam sve prošla, do toga kako sam zadnji puta sve to prošla. Kao kad nekoga ugrize pas te se više niti jednom psu ne želi približiti. Tako je i s ozljedom. Tada slijedi plan. S trenerima sam rascijepala vježbe do najsitnijih detalja, točno se znalo koji se mišići za što koriste i jačaju. Taj dio ide puževim korakom, ali moj plan i znanje trenera pomagalo mi je pri rješavanju anksioznosti i održavanju motivacije. Jer iskreno, kada sam vidjela gdje sam ja a gdje su svi drugi s obzirom na formu, nisam imala baš neku želju nastaviti s radom i plesom. U dvorani treneri i prijatelji, a kod kuće roditelji. Uvijek su mi davali prostora da ispričam sve što mi je u tom trenutku bilo potrebno. Bilo da je izbacivanje frustracije zbog nedovoljno dobro odrađenog treninga, bilo da je izricanje zadovoljstva postignutim. Nije im bilo lako, trebali su dobro vagati kada će me „ pogurati“ a kada će stati na loptu i pustiti me da mi ne bi stvarali još veće opterećenje. Sada mogu reći da su odradili odličan posao ali da im sigurno nije bilo niti malo lako. I pod tim mislim na cijelo moje vrijeme treniranja, ne samo za vrijeme trajanja oporavka. Tanka je linija između održavanja motivacije kod djeteta i stvaranja odbojnosti prema obavezama koje roditelji zadaju.
Do danas sam prošla 2 takve velike ozljede, ove manje nisu vrijedne spomena jer nam je to sve u opisu radnog mjesta. Ono što sam naučila je da bez podrške, konkretnih informacija, znanja te detaljnih planova ne bih bila tu gdje sam sad. Čak i da nije došlo do ozljeda. Cjelodnevne probe, odlaženje na treninge kada svi prijatelji idu na neko zabavno mjesto, šivanje kostima, treninzi na različitim dijelovima grada… sve to vrlo često zna biti demotivirajuće i od tog me spašavalo sve gore navedeno.
Što pomaže mladim plesačima?
Danas, iz perspektive trenera ali i psihologa, roditeljima svojih mlađih polaznika uvijek pokušavam istaknuti važnost njihovog „prisustva“. Da dopuste svojim malim plesačima da im pokažu što su sve naučili, da se uključe u izradu kostima, da ih prate na nastupima, da jednostavno budu podrška. Znam koliko je to meni značilo i iz razgovora s djecom shvatim da i njima znači. Nemojte žaliti vrijeme provedeno u „šivanju kostima“. Ne možete ni zamisliti koliko to vrijeme može utjecati na samopoštovanje, samouvjerenost i motiviranost Vašeg djeteta. No, roditeljstvo je najteži zadatak. I zato nemojte dozvoliti da Vas vaše dobre namjere odvedu u krivom smjeru i da djetetu budu opterećenje. Roditelji svoju djecu najbolje poznaju, slušajte ih, dajte im priliku da Vam kažu što žele. To ponekad zna biti i dosta naporno, kada poslije svakog treninga slušate istu priču, učite kako se zove koja plesna figura ili koja je cura/dečko bio u prvom redu. Ali samo na taj način znat ćete u pravom trenutku povući pravi potez.
Nikolina Huđen, mag. psych.
